Komentar Antuna Babića: Političari trgovci!

Antun_Babic

Kao dugogodišnji vodeći član Hrvatske seljačke stranke u Australiji i član Središnjeg odbora HSS-a u iseljeništvu, osnovanom u Londonu 1980. godine, osjećam se pozvan komentirati zadnje događaje na hrvatskoj političkoj sceni u kojima «središnju» ulogu imaju hrvatske seljačke stranke.

Na samom početku želim istaknuti kako, u ovom trenutku, nisam član niti jedne političke stranke u Hrvatskoj. Da se pred hrvatskim narodom ne nalazi novi povijesni izbori, jednako važni kao i oni 1990. godine, i da u Hrvatskoj postoji uređeno i stabilno društvo, ne bi se upuštao u ovaj komentar. Naravno, predmet sličnog komentara mogle biti i brojne pravaške stranke, ali to je izvan okvira moje dovoljne informiranosti.

Prodaja za šaku Judinih škuda

Hrvatski narod uistinu nema baš puno sreće sa svojim političarima, kako onim u vrhu politike (naravno, čast ne baš brojnim iznimkama), tako i onim u malim i nevažnim strankama i strančicama. I danas, kao i toliko puta kroz našu tešku povijest, ima onih političara koji su, kako je svojedobno rekao prvi predsjednik hrvatske države Franjo Tuđman, spremni «prodati svoju dušu za šaku Judinih  škuda». Upravo se to u zadnje i vrijeme događa, a za Judinim škudama trče marginalne vođe i još marginalniji političari u brojnim «seljačkim» strančicama u Hrvatskoj. Sve je to, nažalost, već viđeno nekoliko puta u dvadeset godina postojanja hrvatske države.

Kao najjača hrvatska demokratska stranka između dva svjetska rata u prošlom stoljeću, HSS je u Republici Hrvatskoj obnovljenja koncem 1989. godine. Nažalost bilo je to prekasno i s pogrešnim ljudima, da bi ta stranka, s velikim potencijalom i još većim naslijeđem, odigrala važniju ulogu u vrijeme stvaranja hrvatske države i obrane Hrvatske od 1990. do 1995. godine. Već prije izbora 1990. godine došlo je do raskola u stranci. Zbog raznih prijepora, predsjednik HSS-a dr. Nikola Novaković, koji je zbog HSS robijao dvanaest godina u Foči i gospođa Neda Prpić, pokušali su iz stranke isključiti potpredsjednika stranke Ivana Zonimira Čička i tako su nastale dvije hrvatske seljačke stranke. HSS koju je vodio Novaković stala je na stranu Koalicije narodnog sporazuma, u kojoj je bila i Liberalna stranka Slavka Goldsteina, a Čičkova frakcija je, na moju inicijativu kao predsjednika HSS-a za Australiju, i nakon mojeg telefonskog razgovora s dr. Tuđmanom, stala na stranu Hrvatske demokratske zajednice tj. Hrvatskog bloka. U tim sam trenutcima bio jako svjestan povijesnog trenutka i činio sam sve što je bilo moguće da HSS ponovno ne bude na pogrešnoj strani u vremenu stvaranja samostalne hrvatske države. Za prvi raskol u domovinskoj HSS najodgovorniji je potpredsjednik Središnjeg odbora HSS-a u emigraciji dr. Josip Torbar, koji je, zbog osobnog straha i zazira od politike Hrvatske demokratske zajednice, odbijao vratiti se u Hrvatsku sve do 1991. godine, ili čak i kasnije.

Tomčić je čekao svoj trenutak

Na prvim slobodnim izborima ni jedna frakcija HSS-a nije posebno dobro prošla i HSS se još više podijelio. Niklo je oko pet novih seljačkih stranaka, pod raznim imenima. Nakon višemjesečnih pregovora kasnije je došlo do ujedinjavanja tih stranaka, a za predsjednika je 1991. godine izabran kompromisni kandidat, Drago Stipac, koji na toj dužnosti ostao do 1994. godine. Nakon izbora za predsjednika Stipac je odmah zauzeo vrlo kritično stajalište prema predsjedniku države i HDZ-a dr. Franji Tuđmanu. No, cijelo to vrijeme u pozadini je svoju unutarstranačku strukturu izgrađivao Zlatko Tomčić (čiji ljudi su bili povezani s Josipom Manolićem) koji je u međuvremenu postao i ministar graditeljstva u Valentićevoj vladi. Nakon izbora za predsjednika HSS-a Tomčić, za kojeg mnogi kažu da je bio član KPJ, odmah je okrenuo leđa svojim «prijateljima» i tehnomenadžerima u HDZ-u i približavao se najprije liberalima, a kasnije Ivici Račanu i SDP-u. Inače, na izborima za predsjednika HSS 1994. godine Kašinska inicijativa me je kandidirala za predsjednika HSS-a. No, Tomčićev tjelohranitelj «Joža» je spriječio, držeći za za pištolj koji je imao za pojasom, da dr. Josip Stojanović i ja uđemo u dvoranu gdje se održavala Izborna skupština HSS-a. O tom događaju opširno je izvijestila Slobodna Dalmacija.

Zajedno s Draženom Budišom, Tomčić je nakon izbora 2000. godine ušao u koaliciju s SDP-om i tom izdajom ideje i nauka Stjepana Radića udario zadnji čavao u lijes povijesne i uspješne Hravatske seljačke stranke. I ne samo to. Tomčić je čvrsto stao uz Račanovu politiku detuđmanizacije Hrvatske i rasporodaje hrvatskog teritorija (Piranski zaljev). Za uzvrat Tomčić je dobio mjesto predsjednika Hrvatskog sabora i mogućnost velikog bogaćenja. Sjetimo se samo njegovog umirovljenja na jedan dan da bi dobio privilegiranu mirovinu.

Zbog velikog nezadovoljstva članstva njegovim vodstvom i politikom, Tomčića na čelu HSS-a 2005. godine zamjenjuje regionalni stranački lider i malo poznati Josip Friščić, koji, s više ili manje uspjeha, nastavlja Tomčićevu trgovačku politiku. Godine 2007., nakon predizborne koalicije s nekoliko manjih stranaka, Friščić pristupa u koaliciju s HDZ-om. Zbog blijede i neprepoznatljive politike pod Friščićevim vodstvom ta stranka gotovo nestaje s političke pozornice i na izborima 2011. godine dobiva samo jednog zastupnika (predsjednika Josipa Friščića).  Godinu dana kasnije Josipa Friščića na čelu HSS-a zamjenjuje Branko Hrg, koji potom ulazi u predizbornu koaliciju s HDZ-om. Tu koaliciju podržavam, kao što sam ju podržao u travnju 1990. godine. Ovoga puta to činim samo kao nazavisni promatrač i komentator, koji je svjestan opasnosti trenutka u kojem se Hrvatska danas nalazi.

Stjepan Radić se mrtav u grobu okretao 

Prošli petak dogodio se jedan od najbizarnijih događaja na političkoj sceni u Hrvatskoj od 1990. godine. Stjepan Radić se vjerojatno u grobu mrtav okretao.  Desperatni Zoran Milanović poslao je potpredsjednika SDP-a Gordana Marasa da na Mirogoju, u društvu s predsjednikom Autohtone hrvatske seljačke stranke Stankom Grčićem, položi vijenac na grob hrvatskog mučenika, vođe i učitelja hrvatskog naroda Stjepana Radića. Najprije sam se zapitao tko je taj Stanko Grčić? No, nije mi trebalo dugo da otkrijem kako se radi o jednom od najbližih suradnika Zlatka Tomčića i dugogodišnjeg glavnog tajnika HSS-a u Tomčićevo vrijeme. Zato nikako ne isključujem ni mogućnost da iza te nove ljubavi SDP-a i A-HSS ne stoji prevrtljivi Zlatko Tomčić, čovjek koji je uništio povijesni HSS.

Nije mi uopće čudno što SDP, koji je u koaliciji s prosrpskim HNS-om, doveo Hrvatsku na sam rubi svekolike gospodarske, demografske, moralne i svake druge propasti, traži spas i u koalicijama s ideološki i povijesno potpuno nesrodnim strankama. Kao i za Hrvatsku, tako će i za Milanovića slijedeći izbori biti – «biti ili ne biti» – «oni ili mi». Kad se političar nađe u takvoj situaciji da je slijepo zaljubljen u sebe i kad on i stranka koju vodi nisu svjesni svoje velike nepopularnosti u širokim slojevima hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske, onda se ne biraju sredstva da se ostane na vlasti.

Za manje upućene ljude čudno bi trebalo da je ponovno jedna «seljačka» stranka u Hrvatskoj spremna ući u koaliciju s nekomunističkim, neojugoslavenskim i prosrpskim HNS-om, koji čini sastavni dio lijeve koalicije u Hrvatskoj. No, kad se otkrije da je Stanko Grčić, kao visoki dužnosnik HSS-a, već bio u koaliciji s SDP-om i HNS-om u vrijeme Zlatka Tomčića, onda to nije samo pitanje «šake Judinih škuda», nego i osobne ideološke i političke identifikacije sa strankom, u kojoj je Stanko Grčić vjerojatno bio dok se SDP zvao SKH.

Da HSS nisu početkom 90-tih godina kidnapirali članovi KPJ i sitni trgovci te da je stranka odigrala onu ulogu koju je, na temelju svojeg velikog povijesnog naslijeđa trebala odigrati, danas u Hrvatskoj ne bi trebali strahovati hoće li neokumunisti ponovno dobiti izbore i zavesti strahovladu u Hrvatskoj. Imali bi nepobjedivu koaliciju domoljubnih i hrvatskih stranaka HDZ-a i HSS-a, u kojoj bi svakako trebala biti i jedna snažna pravaška stranka.

Stjepan Radić nije bio samo vođa seljaka nego i vođa cijelog hrvatskog naroda

Svi oni koji znaju i nešto malo o Stjepanu Radiću ne mogu niti u snu govoriti o seljačkom političaru. Stjepan Radić je bio jedan od najobrazovanijih hrvatskih političara u modernoj hrvatskoj povijesti. Zbog školovanja u Francuskoj i brojnih dužih boravaka i putovanja po Europi, od Londona do Beča, Praga i Moskve, imao je i vrlo veliko vanjskopolitičko iskustvo. Stjepan Radić je svojoj stranci dao ime seljačka samo zato što je 1904. godine, kad je stranka osnovana, 95%  hrvatskog naroda živjelo na selu. Stjepan Radić bio je vizionar koji je vidio više od sto godina unaprijed. Žalosno je i tragično što se danas na njega pozivaju bivši članovi KPJ, politički nepismeni ljudi i, na kraju, ljudi koji nisu hrvatski domoljubi. Vođe HSS-a i hrvatski seljaci bili su od 1918. do 1941. godine izloženi najtežim progonima, batinjanima pa i brojnim ubojstvima od strane velikosrpskog i krtaljevskog režima u Beogradu. Nažalost, o tome postoji velika praznina u znanju hrvatskog naroda, jer su komunisti u bivšoj državi propagirali tzv. «bratstvo i jedinstvo», pa se nije smjelo znati da su «braća Srbi» i četnici smrtno ranili najpopularijeg hrvatskog političara i vođu hrvatskog naroda i ubili dva zastupnika HSS-a u Beogradskoj skupštini.

Mislim da je važno da glasači na slijedećim izborima znaju kojoj hrvatskoj seljačkoj stranci trebaju dati svoj glas. Svakako ne onoj koja ide u koaliciju sa strankama čiji su djedovi, orijunaši, slavili u Hrvatskoj kad su u Beogradu ubijeni narodni zastupnici HSS-a i smrtno ranjen Stjepan Radić.

I ja sam bio teško razočaran nesagledivim gospodarskim i političkim posljedicama politike HDZ-a pod vodstvom Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Današnji HDZ, prema onome što govori njegovo novo vodstvo, vraća se temeljnim načelnima politike dr. Franje Tuđmana. Ne preostaje nam ništa drugo nego nadati se da će to tako biti i kad dođu na vlast nakon dolazećih parlamentarnih izbora. Mislim da su izvukli neke pouke iz prošlosti. Ako nisu, to neće biti dobro ni za njih ni za hrvatsku državu.

Tuđman je bio veliki simpatizer Stjepana Radića 

U zaključku, kad bi danas bio član ili simpatezer ovog ili onog HSS-a i kad bi se morao opredijeliti za koaliciju s HDZ-om ili SDP-om, uvijek bi se odlučio za koaliciju s HDZ-om. Prije osnivanja HDZ-a i tijekom njegovih putovanja u Kanadu i Ameriku 1988. godine, dr. Franjo Tuđman je razmišljao da u Hrvatskoj obnovi Radićev HSS. Uglavnom zbog pozitivnog imidža koji je ta stranka imala u svijetu. Sada vidimo da je dobro što neki stari hasesovci u emigraciji nisu na to pristali. HDZ je u datom trenutku 1990. godine bio daleko bolja i uspješnija opcija. Nadam se da mnogi čitatelji, a posebno članovi HSS-a u Hrvatskoj, znaju da je dr. Franjo Tuđman, a ne Ivica Račan, u «Hrvatskom tjedniku», koji je 1971. godine izdavala Matica Hrvatska, pisao najvažnije članke o Stjepanu Radiću i Hrvatskoj seljačkoj stranci. Zato i danas svi iskreni haesesovci i radićevci trebaju dati svoj glas onom HSS-u koji je u novim povijesnim trenutcima zajedno s Tuđmanovom strankom.

(A.B., HNP)